Jučer je bio jedan gusti, gusti dan. Pun.

Sve je počelo kasno. Sunce nije ulazilo u sobu, a Sola mi se kradom uvukla u noći u krevet pod noge, pa je zakazala u ulozi budilice-pijevca, ko inače. I dok smo obavili sve one jutarnje procedure, oko 11 sati dolazi susjed S. pozvati nas na neki zapečeni grah, kao eto ga posljednji susret prije Božićnog raspusta.

Grah je bio dobar, ko i sve uvijek kod njega. I tamo negdje kod deserta, voćne salate, krene priča o kozletini. Ja od kad sam došla ovdje nisam kupila komad mesa, jer se sve u meni buni kupovati zapakirano, uredno, distancirano, na podlošku, iz Konzuma, Lidla ili Plodina. To je nekako ono protiv čega se ovdje borim. Ranije nisam bila vegetarijanka, čak daleko od toga. Ali, za mene sad postoje dvije opcije, ili proizvodnja svojeg (sa svime što to uključuje) ili apstinencija. Sve drugo mi je nekako licemjerno.

Dolaze međutim blagdani, pa pomislih da bi vrijedilo naći koju kilu kozletine. Lokalne, ovdje velebitske. To je još jedina alternativa koja mi se činila donekle prihvatljiva, iako, u glavi mi i dalje nije bilo čisto gdje zapravo stojim oko svog spontanog vegetarijanstva. No, iako okružena s dva stada, nije to samo tako. Dobiti nešto mesa ovdje je cijela procedura. Pastir P. čobani otkad je bio dječak, ali kad ga pitaš ima li šta mesa, uvijek dobiješ odgovor: ‘A ranko moj, nima mesa, možda za koju godinu, ako budem živ, kad ojača stado.’ I tako 20 godina.

Znajući to, on nije bio adresa ni da probam ponovno. Stoga, govori S. da idemo radije do pastira M., jer je on baš prije koji dan klao. I putem tako mi već kombiniramo kako ćemo što podijeliti ako moramo uzeti veći komad, no čim dođosmo, ista priča. ‘A nimam ti ja, ranko moj, mesa, to je još koja koza, da imam zera zase ako poživim.’ I tako nakon što smo odmah u startu makli kozletinu s dnevnog reda, ja prihvaćajući neke punjene paprike sa sojom na meniju, zapričali se mi u njegovoj skromnoj kuhinjici o mojim korijenima, planini, i njenim dolcima, a onda je spontano pala i mužika. Pastir M., zvan inače Tamburica, bio (a i ostao) prvi za zasvirat sve do Karlobaga, i vidiš da mu iskreno drago da ima novu publiku.

I dok smo napokon hodali prema doma, kaže S., ajde sad kad smo se već ovoga uhvatili, idemo još do jedne kuće, ima tamo još jedno stado, a veli dobri ljudi, znaš da te vodim samo dobrim ljudima. Ja spremno reko, ajmo, barem da mi bude jasnija cijela ta mistika oko mesa. Došli mi tamo, pas na lancu, kokice slobodno gaze po dvorištu, i izlazi teta N., s onim osmjehom najbolje bake, i govori, ‘Ajde, ajde, ukuću, odnese nas sve ova bura.’ I dok su se hitro vadili uštipci, pa rakija, pogledavajući se ispod oka ko će prvi početi, krenemo mi o mesu. Ali tek što smo izustili, evo ga opet: ‘A nima mesa, ranko moj, ti bi mesa? A to moraš puno prije reč.’ Ja već sasvim sigurna da je ovo neki božji znak da odustanem od mesa zauvijek, bacimo opet na ono što ću ja ovdje, iz kojeg dolca oni u planinu, otkud moji, i to. A sve neka toplina u zraku, ne toliko od peći koja kuri ko luda, nego od ljudi, ljudi koji izumiru.

I dižemo se mi već da krenemo kući, a otvara teta N. škrinju, vadi poveći komad, i turne S.-u, kao za neku prošlu uslugu. On onako skroz zbunjen, hoda unazad, i nespretno zahvaljuje. I dok se vozimo tih par kilometra do doma, šuteći od cijele atmosfere, daje on meni cijeli paket, kao, ajde, ćuti, evo ti sve. Doma pak nije bilo struje, i ja onako rastresena od te silne sage o mesu, u mraku, spečem brzo dvije paprike i bacim na češnjak. A u meni sve vrije neko ludilo, ne toliko od koza, koliko od ljudi, te endemske sorte koja izumire.